black dragon

ta je riječ ušla u moje uho,
prodrla u dubinu mog srca
i tamo ubila nadu te oslobodila
predugo zatočenu istinu.

ta je riječ tupom oštricom
razrezala moj optimizam
čijim je komadićima hranila crne misli
koje su dugo vremena bile okovane lancima.

ta je riječ u mojoj glavi napravila kaos
i strahove pretvorila u stvarnost.

ta je riječ bila toliko tužna da nisam mogla ni plakati.
umire...

kroz guste krošnje, već oronulog hrasta, probijala se slaba svijetlost punog mjeseca. ničim izazvan, lagani je povjetarac zapuhao i razbio monotonost gorke tišine. svojom je bijednom snagom okrznuo truli list koji je posljednje sekunde života crpio iz siromašnih zaliha. znao je da će sljedećim udracem povjetarca njegov život okončati, no unatoč tome bio je sretan, sretan što je mogao udisati zrak. prihvatio je život kakav ga je snašao. život starog, trulog lista.

nekoliko metara ispod, u sjeni starog hrasta, sjedio je čovjek. bio je mlad, naizgled pun snage...neukrotiva kosa padala mu je niz leđa, rjetka brada prekrivala mu je lice, a obrve koliko god guste bile, nisu uspijele prekriti oči pune mržnje. nije vidio ništa dobro na ovom svijetu. izgubio je vjeru, ubio nadu, a ljubav nije ni poznavao. tvrdio je da se život urotio protiv njega, a nije ga ni pokušao nastaviti živjeti. govorio je kako nije imao izbora, a uvijek je izabrao krivi put. krivom je odlukom izgubio sve. kajao se, ali nije mogao priznati krivnju. jedino što mu je ostalo bio je njegov ego. očima mržnje nije uočavao ljubav koja ga je slijedila. spas je tražio na pogrešnom mjestu: u sjeni starog hrasta sa užem u rukama. donio je konačnu odluku. predao se, a nije ni imao neprijatelja. bio je potpuno izgubljen...

mjesec je sjao punim sjajem. zapuhao je lagani povjetarac. u nijemoj noći začulo se otkidanje petiljke, a trenutak kasnije i tup lom petog vratnog kralješka. te je noći oronuli hrast bio svjedokom dvaju događaja, dvije smrti.

...heh...moje trenutno raspoloženje: umorna sam, iscrpljena, al' happy!
došla sam doma i dobila neku želju da prčkam po kompu ...e, onda sam si misla, pošto dugo nisam uređivala blog, ajd da malo vremena izdvojim i na to...i tak, nakon ...hmm...3 sata prčkanja po efektima, traženja slika, skidanja fontova, i ne znam čega već, uspela sam napraviti pozadinu koja mi (po mom ukusu) lepo paše na blog...i sad sam ponosna na sebe...heh...još tu treba neke stvari srediti, al' za sad bi bilo dosta...već me oči pečeju od monitora...ah...glavno da sam sad to složila...jej...

čudno je to kak me male sitnice mogu učiniti sretnom...sad sam tak happy i to zbog gluposti...možda zato jer sam malo vremena izdvojila za stvari koje volim raditi...hmm...ali, ako malo bolje pogledam, život se sastoji od malih stvari, a naše životne uspomene i sjećanja od detalja i pojedinosti koje su u tom trenutku na nas ostavile snažan dojam...izdvojimo li svaki dan barem malo vremena za nešto što nas čini sretnim, biti ćemo sretni i dan će nam se činiti ljepšim...i sada dolazim do zaključka da smo mi sami krojači svoje sreće...hmm...prije nisam vjerovala u to...zanimljivo...moram malo razraditi tu filozofiju...ah, ne danas...sad još gledam svoju novu pozadinu...tak mi je slatki taj zmajek..;)

ej, ljudovi! vratila sam se kući (pjevajući), profeštala subotu (koja je bila jedna od najboljih do sad) i konačno se bacila na pisanje posta...

hmm...recimo da mi se dogodilo puno toga u ovih mjesec dana...promjenila sam neke svoje stavove, odluke i proširila granice tolerancije (aha). na te promjene najviše je utjecao kamp na kojem sam bila tjedan dana (s frendicama) i ljudi koje sam tamo upoznala. nisam se ni nadala da bi moglo biti genijalno! očekivala sam nešt uobičajeno: pijančevanje do jutra, spavanje, izležavanje na suncu, dim cigarete uz šum morskih valova, buntovnički pogled na voditelje, bježanje u kasnim večernjim satima,...
zvuči dobro, a bilo je totalno suprotno i još bolje...bilo je mnogo rasprava: pitanje Boga, vjere, sudbine, života. to mi je pomoglo da shvatim neke stvari koje prije nisam shvaćala ili, jednostavno, nisam primjetila. iako sam svjesna toga da neke sumnje prema njemu nikada neću rješiti, ljudi su mi u kampu približili (nazovimo tako) Boga. još uvijek ne vjerujem u njega i ne mogu ga prihvatiti, ali sada sam barem sigurna da na ovom svijetu, osim sudbine, postoji i nešto drugo. kada potpuno izgubiš vjeru, teško se ponovo vratiti na taj neki put i vjerovati u Nešto, no, lakše je prihvatiti to Nešto nego misliti (ili možda znati) da na ovom svijetu postoje samo neznalice i grešnici poput tebe. takvo je barem moje mišljenje.

hrvatska ne ide dalje...nisam znala da bu mi to tak teško palo...čudno je to...
sjećam se kad su bile najave za svjetsko prvenstvo (...još samo 90 dana...45...21...13...)...užas...misla sam koji kurac su svi tak zaluđeni tim prokletim nogometom? zakaj gledati neke idiote koji naganjaju glupu loptu? a, sad...sad sam primjetila da umjesto serije koje tu i tam pratim rađe gledam utakmicu...mislim, danas sam zbog tekme švicarska-koreja propustila pol filma, a jučer sam prolijala kavu jer sam gledala kak medved leti prema golu...da ne govorim o jučerašnjoj tekmi australija-hrvatska...koma...
mislila sam da mrzim nogomet, a sad sam skužila da to nije istina...mrzim ono kaj su ljudi od nogometa napravili...pravi komercijalizam!! fuj...čula sam da su naši ponudili našoj ekipi milijardu eura za pobjedu nad australijom!! mislim ono, a mi kao siromašna država...zakaj npr. naši tolko love nisu ponudili tenisačima kad su osojili dawis cup? ili janici kaj je najbolja skijašica na svijetu? ili rukometašima koji su se već ne znam kolko put iskazali? to mi žere živce...nogomet je sveti sport, ostalo je sve niži rang...
tolko o tome...naši dolaze doma...sad bum najvjerojatnije za argentinu...nekak su mi simpatični...:)

još samo danas i gotovoooo!
jej! praznici! kak obožavam te praznike...lenčariš kolko te volja...lunjaš po cele dane...
moreš spavati do podneva...ah...
istina je i to da su mi praznici počeli prije vremena (hmm...)...i to se lijepo odrazilo na ocijenama...al' opće me ne dira...ni najmanje...
imam brdo planova prek ljetnih praznika...možda nađem i nekakav poslić...bumo vidli...
i dalje budete me viđali u subotu na večer vani, al' ne znam na kojoj adresi...najvjerojatnije prva rupa posle šestog drva u parku s lijeve strane...nači, tam se vidimo...heh
danas i sutra feštamo...šteta kaj bu hrvatska zgubila od brazila...baš bu mi žal...
i...ako me slučajno vidite da se kupam u fontani...ne, nisam luda...samo ispunjavam obećanje...ajoj

ej, ljudi! sorite kaj ništ ne pišem, al' tak mi se neda...koma...valjda faza ili koji bog...ma ne znam...uglavnom, već sam malo zgubila i volju za tim pisanjem...glupo mi govoriti o vlastitim problemima (jer imate i svoje) ili o događajima (pogotovo događajima subotom)...zakaj ne? subote su uglavnom zakon dani, al' pošto si svaku subota znam dobro preseči, pol toga se ne zmislim ...najčešće najjači dani postanu i najveće crne rupe u mom sjećanju...ah, taj alkohol...možemo mi bez njega, al zašto kad možemo i s njim?? znam da je profa jedanput govorila o alkoholu i ,naravno, šteti koju nam napravi...veli ona: svjesni ste vi da svakom čašom alkohola ubijate svoje moždane stanice? jesmo, a i nismo...ha, al' kaj buš...umro budeš svakak, sad je svejedno dal s dve, tri stanice više ili manje...ko broji?
no, da se nebi krivo skužili...nije da imam dobro mišljenje o alkoholu, samo nemam ni ono loše...alkohol kak alkohol...jedino kaj mi je žal je to kaj se već ne znamo zabaviti bez litrice crnjaka ili maxi paneka...o tome drugi put...sad pa grem...pozdraf

vidi vraga! čak sam se sjetila nešt napisati! …heh…

pred dan, dva profa nam je postavila jedno zanimljivo pitanje…kaj bi napravili trenutak(sekundu, minutu,…) prije smrti? prvo su svi blentavo pogledavali oko sebe, a onda je iz zadnje klupe pao odgovor: "pa, ja bi se pomolila!" iskreno, nikad nisam razmišljala o tome…ne vjerujem da bi se pomolila…kome da se molim?? Bogu? Budi? Alahu? ili možda Zlatnom teletu?? ne znam…pomolila se sigurno ne bi…a istina je i to da sve ovisi o uvjetima u kojima umireš…recimo da umireš uz osobe koje su ti drage (i da si pri svijesti)… rekla bi im da ih volim…zvuči izlizano, ali kad malo bolje promisliš, to je jedina pametna stvar koju možeš reći…

ali, pitanje je totalno glupo!! o smrti uopće ne bi trebali razmišljati! zašto se zamarati nevažnim stvarima? zašto se zamarati nečim nepoznatim?? smrt je svakom živom biću nepoznanica! ne znamo što je smrt…znamo jedino što je leš…o smrti možemo samo nagađati…

zaključila sam da ću prije smrti napraviti ono što mi prvo padne na pamet…više neću razmišljati o takvim sranjima…

sunce prži moje blijede, neishranjene obraze. svojim zrakama osvjetljava maleni prostor ispred gradske kavane. tu boravim svaki petak poslije trećeg otkucaja zvona na crkvenom tornju. petak je dan kada gradom prolazi najviše ljudi koji svake 4 minute i 17 sekundi ubace 10 lipa u moj stari i rupicama bogat lončić. taj mi je dan najdraži zato što osim toplog kruha mogu kupiti i komad salame. salamu najčešće utrpam u usta, a kruh čuvam sve dok se na njemu ne nastane zelene gljivice pljesni.

novac moram čuvati za hladne zimske dane kada je prosjačenje na ulicama gotovo nemoguće podnijeti. teško mi je kad se sjetim sudbine mog prijatelja. umro je od hladnoće ostavljen tako nekoliko dana. nitko nije uočio da mrtvo dijete leži u vlažnom i tamnom haustoru sve dok truplo nije počelo zaudarati. srećom, tada ga je pronašao jedan stari prosjak i prije nego što su mu štakori izjeli veći dio lica. svaki tjedan posjećujem njegov grob u nadi da ću uz svoju vidjeti i koju drugu svijeću.

nisam upoznata s lijepim životom. moj se život svodi na preživljavanje, a počeo je kada me jedna starica pronašla u kutiji kraj kontejnera, onako samu i odvojenu od svijeta. bilo mi je svega nekoliko mjeseci. ta me starica naučila preživljavati. svaki mi je dan udijelila komad kruha, a ako sam još uvijek bila gladna, sama sam morala nabaviti hranu. ljeti sam najčešće krala sočne plodove, dok sam zimi hranu "nabavljala" u trgovinama…nekoliko sam puta bila uhvaćena u krađi, ali nikad nisam zadobila više od pet masnica. starica je umrla kad mi je bilo sedam godina.

sretne trenutke okusila sam tek prije dvije godine upoznavši dva dječaka koji su mi postali najbolji prijatelji. jedan je, kao što sam vam već ispričala, umro od hladnoće…drugi je još živ. njega volim najviše na svijetu. isprva smo bili prijatelji, a sada smo i nešto više od toga…san nam je jednog dana skupiti dovoljno novaca za odlazak na neko bolje mjesto, na mjesto gdje više nećemo igrati ulogu prosjaka.

sunce mi prži blijede i neishranjene obraze. petak je. na malenom prostoru ispred gradske kavane prosjačim za san.

jep…živa sam…još dišem…
znam, nisam dugo pisala…prošli sam tjedan bolovala od kroničnog nedostatka inspiracije…ha, jebi ga, lijek još uvijek nije nađen…bilo mi je skroz glupo pisati: "joj…opće nemam inspiraciju za ovaj post, ali znate kaj? vreme se konačno stabiliziralo!!" hmm…pa mislim, ono…koma…samo je žalosno to kaj 80% postova počinje upravo sličnom rečenicom…

moram napomenuti da mi grozno na živce (ili po domaće: na cucu…heh) ide kad neko ostavlja komentar tipa: "super ti je blog! posjeti moj…"…pa daj se streli…kao prvo baš neću jer ti je iskrenost na razini najobičnijeg "lažova", a kao drugo…i tekst ispod naslova je za čitanje… volim kad ljudi izražavaju svoja mišljenja kakva god bila…

glavna tema prošlog tjedna…n.i. …samo jedno…bilo pa prošlo…
pozitivno je to kaj smo imali još jedan razlog za feštu…kraj n.i. …heh
naravno, nije prošlo bez alkoholiziranja naših malih jadnih jetrica ili ti ga uništavanja malobrojnih moždanih stanica…promijenile smo i lokaciju, pa je zlostavljanje vlastitih, sad već bijednih organa, bilo još i slađe…ah…samo jednom se živi…a, kad malo bolje razmislim…možda sam zbog toga bolovala od nedostatka inspiracije…hmm…zanimljivo…